Ovo je drugi dio putopisa kroz Kinu, prvi dio možete pročitati –> OVDJE

Tekst i fotke: Ruzica Jurcevic

Sljedeći dan u planu je bio obilazak planine Huashan i hodanje po tzv. Plank walk-u, najopasnijoj planinarskoj stazi na svijetu, sastavljenoj od dasaka pričvršćenih na vertikalnu liticu. Plank walk je izgradio jedan taoistički svećenik prije više od 700 godina, a prema nekim informacijama, oko 100 ljudi godišnje pogine na toj stazi. Jako sam se veselila odlasku na tu planinu, no planove nam je prvo pomrsilo otkazivanje vlakova, a potom i velika kiša koja je to jutro u kratkom roku preplavila ceste Xi’ana. Tada smo shvatili zašto Kinezi vole nositi „kroksice“ i cipele na platforme – em su visoke za gaziti po vodi, em se brže osuše nakon kiše.

Umjesto odlaska na planinu i putovanja sleeper vlakom, krenuli smo ranije popodne prema gradu Changsha i tamo prespavali jednu dodatnu noć. Dolazak do hotela u Changshi, tom „New Yorku Kine“, bio je vrlo zahtjevan jer je naziv hotela bio na kineskom.

Grad Changsha – New York Kine

Velika većina Kineza ne govori engleski i nije upoznata s engleskim nazivima znamenitosti (na primjer, naziv Forbidden City (Zabranjeni grad) njima ništa ne znači – oni ga zovu Gu Gong). Primijetili smo da mala djeca često bolje govore engleski od starijih. Također, bilo je zanimljivo vidjeti nasumične naslove na majicama ili upozorenja na engleskom jeziku koja često nisu imala smisla ili pak, simpatične greške na tablama. Jezik i kineski znakovi su možda bili najotežavajući faktor putovanja.

Simpatične greške kod prijevoda na engleski jezik

No, većina Kineza u svojim mobitelima ima glasovnu aplikaciju za prevođenje, koja automatski prevodi kad izgovorite nešto na svom jeziku, pa smo tako dolazili do potrebnih informacija i uputa. Ono što je bilo pozitivno jest to što metroi i vlakovi imaju natpise na engleskom i latiničnom pismu, što nam je značajno pojednostavilo snalaženje. Metro sustav funkcionira izvanredno i zapravo je vrlo jednostavno kupiti kartu na automatu – samo prebacite zaslon na engleski i kliknete na stanicu na kojoj želite izaći (a sami metro je nevjerojatno jeftin – karta u jednom smjeru košta 0,30 centi!). Osim korištenja aplikacije za prevođenje, isprintali smo slike životinja (svinja, pile, riba, krava) kako bismo se lakše snašli prilikom odabira jela. To je zapravo funkcioniralo izvanredno sve do jednog trenutka. U jednom restoranu, kada smo pitali konobara koje je meso u jelu, pokazao je na sliku svinje, što nam je bilo prihvatljivo. Međutim, usred obroka shvatili smo da jedemo neki nepoznat dio svinje – vrlo vjerojatno su to bila ili svinjska crijeva ili grkljan, jer je meso bilo izrezano na kolutiće. No, moram priznati da je bilo fino (barem do trenutka dok nismo spoznali što jedemo).

U Changshi smo sljedeći dan željeli obići Orange Island park, u kojem je postavljena 83-metarska statua mladoga Mao Zedonga, ali je park bio zatvoren zbog opasnosti od poplave (uslijed velike količine kiše koja je pala u protekla dva dana). Tako da smo vrijeme kratili šetajući kilometarskom šetnicom uz rijeku Xiang, promatrajući ljude u svojim svakodnevnim aktivnostima. Neki su u sjenama drveća igrali tipične kineske igre s kartama i kockicama, neki su se bavili raznim aktivnostima na otvorenom (poput šišanja, podrezivanja brade i masaže), neki su prodavali lepeze i kolače, dok su neki – plesali. To je dodalo posebnu dozu šarma našem putovanju, jer je predstavljalo jedinstveni uvid u drugačiju kulturu.

Svakodevne aktivnosti Kineza

A Kinezi jesu drugačiji. Narod je poslušan i ne-konfrontacijski te funkcionira kao kolektiv. Nitko se previše ne ističe ni odjećom ni ponašanjem; pristojni su i pažljivi jedni prema drugima, a djeca su mirna i pristojna. Krađa, deranja, svađi i općenito jurnjave – nema. Iako električni motorići redovito idu kroz crveno i to u svim smjerovima. Vole nositi „kroksice“ ili cipele na platforme, često tri broja veće, kišobrane i velike šilterice. Žene se ne šminkaju, ne nose markiranu robu, parfeme ni jarke boje laka za nokte. Dio žena nosi maske koje prekrivaju cijelo lice. Izreka „Ima ih kao Kineza“ je istinita. Gužve su ogromne, posebno na glavnim atrakcijama, ali sve nekako „teče“ – policija konstantno regulira pješake postavljanjem ograda ili izvikivanjem uputa preko megafona, nitko se ne gura, svi paze jedni na druge. Automobilski promet također „teče“ glatko; nema zastoja ni kolona, a nitko ne trubi nervozno. Svi automobili i motorići su električni, pa je potrebno biti oprezan jer su nečujni kada prolaze pored vas. Zanimljivo je bilo promatrati kako Kinezi voze te motoriće – većina bez kacige, natrpani robom ili djecom. Prizori gdje se četiri do pet osoba voze na jednom motoriću nisu rijetkost. Jednom smo čak vidjeli ženu kako vozi motorić s malim djetetom koje spava preko njezinih koljena, bez zaštitne kacige ili pojasa.

Fotografiranje s lokalcima

Nekoliko stvari nam je bilo vrlo zanimljivo i predstavljalo svojevrsni kulturni šok. Prva zanimljivost je bila ta što Kinezi vole glasno zijevati i podrigivati bez pokrivanja usta te glasno i obilno pljuvati po cesti. Mnogo puta smo se zatekli da netko pljune pored nas, onako zdušno (nešto slično kao Ace Ventura u filmu When Nature Calls). Druga zanimljivost je bila ta što, iako zelenila ima posvuda (planski zasađena drveća), nismo primijetili ptice ni druge životinje (tu i tamo naletjeli na neku mačku ili psa). Treća zanimljivost je što nije bilo mnogo zapadnih turista. Više od 99% posjetitelja glavnih atrakcija bili su – Kinezi. Očekivali smo da ćemo vidjeti grupe zapadnjaka koji se dive znamenitostima zajedno s nama, no umjesto toga, dogodilo se da smo mi sami često bili veća atrakcija nego znamenitosti. Nebrojeno mnogo puta zamoljeni smo za zajedničke fotografije.

M je bio posebna atrakcija zbog svoje brade i visine . Najslađe je bilo gledati iznenađena lica male djece koja bi, kad bi nas ugledala, širom otvorila usta u nevjerici. Najveselije je bilo kada nas je, vozeći se trajektom preko rijeke Huangpu u Šangaju, opkolila velika grupa ljudi koja se željela fotografirati s nama. Trajekt je vozio 10 minuta, a mi smo cijelo to vrijeme stajali kao filmske zvijezde i fotografirali se s ljudima, bez mogućnosti bijega. Priznajem, nije mi to bilo ugodno, jer smo bili znojni, umorni i htjeli smo uživati u pogledu s rijeke, ali ljudi su bili jako ljubazni i teško nam je bilo odbiti ih. Četvrta zanimljivost koju smo primijetili bile su kamere koje su postavljene posvuda te veliki broj policajaca na svakom uglu, svakoj stanici metroa, svakom peronu i u svakom vagonu. Da biste ušli u metro, morate proći kroz sigurnosnu provjeru, što uključuje prolazak torbi kroz detektor. Legitimiranje je normalna pojava kod kupnje karata (uvijek morate pokazati putovnicu), a na ulasku u neke znamenitosti koriste tehnologiju prepoznavanja lica – uređaj vas prepozna u roku od pola sekunde i prikaže ime i prezime. Peta zanimljivost je da Kinezi često gledaju videozapise s društvenih mreža bez slušalica, pa smo se često zatekli u metrou ili vlaku pored nekoga tko je glasno puštao sadržaj sa svog telefona. Nismo se mogli naviknuti na to.

Tianmen planina i u pozadini Nebeska vrata i 999 stepenica do gore

Predvečer smo iz Changshe stigli u grad Zhangjiajie, sretni što ćemo tu biti stacionirani četiri noći i što nećemo nekoliko dana morati pakirati ruksake i ponovno putovati. Zhangjiajie je nešto manji grad i nema metro, pa smo od željezničkog kolodvora do smještaja morali uzeti autobus. Pokazavši adresu hotela vozaču autobusa, on je samo kimnuo glavom, što smo shvatili kao znak da razumije. Međutim, odvezao nas je u potpuno suprotnom smjeru, pa smo morali pronaći druga dva autobusa kako bismo stigli do hotela. Sljedeći dan iskoristili smo za posjet Tianmen planini, jednom od najreprezentativnijih prirodnih krajolika u tom području. Tianmen u prijevodu znači „Nebeska vrata“, zbog istoimene prirodne rupe visoke 1315 metara koja prolazi kroz planinu i stvara dojam kao da hodate u nebo.

Betonska staza na Tianmen planini

Na planini se nalazi najduža putnička žičara na visokim planinama na svijetu, duga 7455 metara. Međutim, odlučili smo se za alternativni put. Prvotni plan je bio uzeti shuttle bus koji ide jednom od najopasnijih cesta na svijetu, poznatoj po 99 zavoja, ali su je zatvorili zbog radova. Stoga smo uzeli drugi shuttle bus i manju žičaru do podnožja Nebeskih vrata, s namjerom da do njih dođemo penjanjem 999 stepenica. Dobro smo se oznojili penjući se stepenicama, no isplatilo se. Nastavili smo dalje do vrha koristeći nevjerojatno kreativno rješenje koji su Kinezi osmislili – pokretne stepenice koje su se protezale kroz čak sedam razina (i 3 trake) i to unutar same planine. Oko planine postoji kružna betonska staza (Slika 20), a na nekim dijelovima možete hodati po stazama od stakla. Ove staze pružaju zaista uzbudljivo iskustvo i impresivne poglede na provaliju koja vas okružuje sa svih strana. Planina Tianmen nas je oduševila, što zbog predivnih pogleda, što zbog pokretnih stepenica, što zbog betonskih staza koje su postavljene doslovno na litici. Dok smo hodali tim stazama, često sam se pitala jesu li dovoljno sigurne s obzirom na to da ih svakodnevno prelazi nekoliko tisuća posjetitelja.

Drugi najduži stakleni most na svijetu i zip-line

Sljedeći dan posjetili smo tzv. Grand Canyon u sjeveroistočnom području Zhangjiajiea i obišli drugi najduži stakleni most na svijetu (prvi je u Vijetnamu). Kao planinarka nisam nešto previše osjetljiva na visinu, ali moram priznati da mi nije bilo baš ugodno hodati 300 metara iznad tla, pogotovo kada ispred sebe vidite liticu koja se strmoglavljuje prema dolje. Nakon što smo uspješno prešli most, odlučili smo se vratiti na drugu stranu koristeći zipline, a potom smo stepenicama sišli u podnožje i hodali kanjonom uz potok do izlaza. Taj dan smo još posjetili i Baofeng jezero koje nas nije previše oduševilo, kao i novu kulturnu znamenitost u Zhangjiajieu, tzv. Zhangjiajie 72 Qilou ili 72 Strange Buildings, najvišu zgradu na stupovima Tujia na svijetu .

Najviša zgrada na stupovima na svijetu

Četvrti dan u Zhangjiajieu ostavili smo za posjet čuvenom Nacionalnom šumskom parku, koji je 1992. godine priznat kao UNESCO-va svjetska prirodna baština. Začudo, nismo imali problema s dolaskom – od autobusnog kolodvora vozi direktan autobus do južnog ulaza. Park je najpoznatiji po tome što se u tom području, koje broji više od 8000 litica, snimao film Avatar, pa se često naziva Avatar Hallelujah Mountains. Ulaznice za Nacionalni park koštaju oko 33 eura i vrijede četiri dana, no mi smo proveli tu samo jedan dan. Planinarili smo do platoa poznatog kao Huangshi (Yellowstone Village), a potom smo hodali kružnom stazom oko tri sata, diveći se liticama koje su se uzdizale iz zelenila. Potom smo se žičarom spustili dolje i nastavili hodati uz potok Golden Whip Stream još oko 7,5 kilometara, malo uživajući u prekrasnim slikama prirode, tu i tamo bježeći od majmuna koji tamo obitavaju.

Nacionalni park i Avatar planine

Rano jutro sljedećeg dana, krenuli smo vlakom prema posljednjoj destinaciji našeg putovanja – gradu Guilin, poznatom po brojnim kanalima, jezerima i slikovitim brdima koja ga okružuju. Grad je potpuno drugačiji od svih drugih koje smo obišli; mnogo je bliži onome što poznajemo – s malim kućicama, uskim cestama, malim trgovinama, bez nebodera i prevelikih gužvi. Posjetili smo Brdo Elephant Trunk, jezero Mulong i Shanhu, pagode Sunca i Mjeseca te uživali u šetnji kanalima rijeke Li.

Guilin je okužen vapnenačkim stijenama i kanalima rijeke Li

Sutradan smo krenuli na jedno od tri najpoznatija rižina polja na svijetu, Longji, koje se nalazi u okrugu Long Sheng, otprilike tri sata vožnje od Guilina. Kao pravi avanturisti, odlučili smo izbjegavati vođene ture i vodiče te smo se sami upustili u avanturu koristeći lokalne autobuse. I iznimno nam je drago da jesmo, jer to je bio doživljaj.

Pagode Sunca i Mjeseca u Guilinu po noći

Smjestili su nas u jedan autobus i potom izbacili usred autoputa gdje smo čekali drugi manji autobus koji nas je, zajedno s lokalcima, odvezao visoko prema Ping’anu, gdje se nalaze rižina polja. Kako su to prva rižina polja koja smo ikad posjetili, bili smo oduševljeni. Obišli smo dva glavna vidikovca, Nine Dragons and Five Tigers i Seven Stars around the Moon, a potom smo žurno potrčali do parkirališta kako bismo uhvatili posljednji autobus. Putovanje do Guilina je trajalo nešto više od tri sata u jednom smjeru.

Rižina polja u Ping’anu

Večer u Guilinu smo iskoristili za uživanje u raznovrsnim specijalitetima kineske kuhinje. A kineska hrana je doista posebna. Tijekom 17 dana uživali smo u jelima od rezanaca i riže, dumplingsima te legendarnoj pekingškoj patki. Također smo naišli na kinesku verziju mađarskog langoša, koja nam je dobro poslužila kao snack. Na menijima u restoranima i štandovima su se našli i egzotičniji izbori poput sipa, hobotnica, kornjača, rakova, svinjskih njuški i pilećih nožica, no to se nismo usudili probati.

Raznolik izbor hrane u restoranima i na štandovima

Isprobali smo i tzv. street food, doduše samo povrće jer nismo bili povjerljivi prema mesu koje je stajalo na 35 stupnjeva po cijele dane. Cijene street food-a su jeftinije u odnosu na restorane – za 10 eura može se pojesti dva obroka i jedno piće. Zanimljivo je da je omjer povrća i mesa znatno više u korist povrća, što je za nas bilo neuobičajeno, ali svakako osvježavajuće. Zahvaljujući tome, ali i činjenici da smo dnevno hodali i do 30.000 koraka, uspjeli smo čak i smršavjeti tijekom putovanja.

Tome je dodatno pridonijela i stavka da Kinezi ne jedu kruh uz jela. Oduševili su nas neobični okusi nekih jela, poput sladoleda od graška ili kukuruza, kao i način jedenja – naime, Kinezi jedu sve, ali doslovno sve, sa štapićima, dok vilice i žlice gotovo ne koriste. Ono što nam se nije svidjelo bila je cijena kave, koja je na nekim mjestima dosezala i preko 4 eura. Plaćanje hrane, dodatnih ulaznica i suvenira u Kini najčešće se odvija preko QR kodova. Evo kako to funkcionira: instalirali smo aplikacije Alipay i WeChat, dodali kartice na te aplikacije (slično kao PayPal), i tako omogućili digitalno plaćanje. Svaka trgovina ima svoj QR kod koji skenirate putem aplikacije i odmah se izvrši naplata. Razina plaćanja putem QR kodova je toliko napredna da čak i prosjaci koriste QR kodove umjesto tradicionalnih košarica za novac. U većini slučajeva koristili smo Alipay jer je funkcionirao besprijekorno, dok je WeChat ponekad imao poteškoća.

Isprobali smo i street food

Guilin je bio zadnja i najjužnija točka našeg putovanja, odakle smo krenuli natrag prema Šangaju. Na putu do tamo, ponovno smo stali u Changshi (jer ne postoji direktan vlak od Guilina do Šangaja) i iskoristili par sati slobodnog vremena do vlaka da obiđemo Orange Island park, koji je sada bio otvoren. Posjetili smo statuu mladog Mao Zedonga, vozili se turističkim vlakićem i uživali u sladoledu. Na naše veliko iznenađenje, sleeper vlak od Changshe do Šangaja nije bio otkazan, pa smo konačno imali priliku iskusiti vožnju noćnim vlakom i spavanje na uskim krevetima s još četvero ljudi u otvorenom kupeu. Noćni vlak imao je ukupno 19 vagona, od kojih je otprilike 15 bilo spavaćih. Neki kupei su imali šest kreveta, a neki četiri. Izračunali smo da je vlak te noći prevozio više od tisuću ljudi, što je zaista dojmljivo. Kinezi često kupuju instant jela s rezancima koja je dovoljno preliti vrućom vodom dostupnoj u vlaku, pa smo se i mi pridružili tom običaju. Spavanje u vlaku bilo je vrlo zanimljivo.

Mao Zedong statua u Changshi

Na svom krevetu dobijete čistu posteljinu, svjetla se gase u deset sati navečer, a pale se sat vremena prije dolaska na destinaciju. Dok smo mi kombinirali kako ćemo spavati na malim i uskim krevetima, stisnutima jedni uz druge, bez privatnosti, Kineze to očito nije smetalo. Dio njih se odmah nakon ulaska u vlak smjestila u krevet i nije se dizala do minutu prije nego što je vlak stigao u Šangaj. Što se tiče spavanja, ja sam puno bolje prošla nego M. Kako sam spavala na najvišem krevetu, imala sam dovoljno privatnosti i mira da spavanje bude odlično. No, M, koji je bio na donjem krevetu, nije imao tu sreću – svi koji su spavali na gornjim krevetima morali su preko njegovog kreveta silaziti do toaleta (jer ljestve ne postoje), a uz to je čuo sve koji su prolazili hodnikom jer je naš kupe bio blizu toaleta i kupaonice.

Mao Zedong statua u Changshi

Oko sedam ujutro, nakon noći u kojoj smo neki spavali bolje, a neki malo manje, stigli smo u Šangaj. Sve nam je već bilo poznato, prošli smo većinu putovanja i odradili posljednju vožnju vlakom, pa više nismo imali stresa oko eventualnih otkazivanja. Tek u Šangaju smo dopustili sebi da za kraj putovanja vrludamo ulicama opušteno, uživajući u gradu bez briga. Taj dan smo obišli Yuyuan vrtove, koji su bili lijepi, ali gužva je bila nesnosna, pa smo produžili nešto dalje od centra do Qibaoa, drevnog grada na vodi. Nakon toga smo obišli i Longhua hram, najveći i najstariji hram u Šangaju, koji ima više od 1700 godina. Za večer smo ostavili posjet 118. katu Šangajskog tornja, drugog najvišeg tornja na svijetu (iza Burj Khalife u Dubaiju). Toranj je do 2017. imao i najbrža dizala na svijetu, koja su se kretala brzinom od 20,5 metara u sekundi i zbog kojih su nas uši lijepo zaboljele na putu prema dolje. Savršeno smo utempirali dolazak na 118. kat tik prije zalaska sunca, pa smo uživali u spektakularnom pogledu i zapanjujućim panoramskim prizorima Šangaja.

Vodeni grad Zhujiajiao

Zadnji dan putovanja donio nam je pravu poslasticu – posjet drevnom vodenom gradu Zhujiajiao. Ovaj grad, poznat i kao „Venecija Šangaja“, ima povijest dugu 1700 godina i predstavlja savršeno očuvan primjerak drevnog grada na obali. Uživali smo šetajući uz kanale, a posebno nas je oduševio Kezhi Garden, izgrađen 1912. godine. Proveli smo više od jednog sata u tom malenom vrtu, konačno si priuštivši trenutak mira i odmora nakon napornih 16 dana. Taj trenutak tišine i povezanosti s prirodom bio je savršen način da zaokružimo naše putovanje.

Vodeni grad Zhujiajiaoa i Kezhi vrta

Navečer smo još jednom, zajedno s gomilom ljudi, prošetali Nanjing ulicom do šetnice Bund u Šangaju. S nje smo preko rijeke promatrali osvijetljene nebodere i brodove koji su prolazili, polako se mentalno pripremajući za kraj naše avanture (. Sutradan smo krenuli prema Zagrebu, uz otkazivanje leta i prebacivanje na drugi let preko Amsterdama te mahnito trčanje po zračnoj luci da ne zakasnimo na ukrcavanje. Prava avantura do samog kraja, nema što.

Pogled s Bunda noću

            Dojmovi s putovanja još uvijek se slažu, no već smo prije samog putovanja znali da će ovo putovanje u Kinu biti ono koje se pamti cijeli život. Čak i uz sve izazove koje nam je Kina pripremila, zemlja nas je toliko oduševila da smo se vratili s nezaboravnim uspomenama i potpuno novim pogledom na tu zemlju. Ono što nismo dobili na jednoj Kubi dobili smo ovdje, a to je autentičnost kulture, bogatu povijest i duboku povezanost s tradicijom. Svima koji žele posjetiti Kinu i razmišljaju o tome putovati preko agencije ili samostalno, naš savjet bio bi: agencija, ako ni zbog čega drugog, onda zbog logističke podrške i lakšeg snalaženja. Međutim, ako ste avanturisti koji uživaju u samostalnom istraživanju i ne smetaju vam promjene u planovima, krenite sami u ovu zemlju bogatu raznolikošću – iskustvo će biti nezaboravno – to garantiramo.