Doživljaje i hrpu odličnih fotki s puta po Mongoliji i Kini nam šalje Goran Sočo

Autor: Goran Sočo

Facebook: Goran Sočo

Instagram: @goransoco

TERELJ I ULAANBAATAR

Direktno s aerodroma Chinggis Khaan sam krenuo prema Terelj nacionalnom parku udaljenom od Ulaanbaatara nekih sat ipo vožnje, u planu da tamo provedem vikend. Na putu prema tamo na nekih pola puta, usred ničega, naići ćete na golemi kip Chinggis Khana i zbilja je impresivno kako gleda u dolinu onim istim mrkim pogledom kojeg se sjećam iz povijesnih slika.

Kad sam stigao u Terelj prvo sam pronašao smještaj u jednom od mnogobrojnih gerova. Ger je tradicionalni mongolski nomadski šator i manje više su svi isti, iz daljine izgledaju kao bijele gljive na proplancima.

Surovi vremenski uvjeti su iskovali ovo podneblje pa ćete rijetko vidjeti stabla već uglavnom nisko raslinje iz kojeg samo izviru čudne oble i goleme stijene koje daju prepoznatljiv potpis ovom kraju. Najpoznatiji je svakako Turtle rock odnosno kamen kornjača. Kad ga vidite u galeriji bit će vam jasno zašto taj naziv. Nad tim beskrajnim livadama nadlijeću golemi orlovi dok po zelenim pašnjacima slobodno tumaraju divlji konji, a ima i onih manje divljih.

Tako sam naišao na nekog lika koji iznajmljuje konje za jahanje pa rekoh, koliko može biti teško. Lijevo uzde za skrenut lijevo, desno za desnu stranu i oba za kočnicu. Tako je i bilo. Krenuli smo moj konj i ja laganima kasom u nepoznata prostranstva dok on nije ogladnio. Fino je stao i on vuče glavu dolje, ja put gore. Pa ga malo pustim da večera u nadi da će krenuti, pa iskoristim sve trikove iz svih filmova i serija kojih sam se sjetio, ali moj frend ne mrda. Nakon 20 minutne jednostrane svađe kad je valjda bio sit ili sit mog vikanja napokon smo krenuli dalje u zalazak sunca.

Nakon tog predivnog sunčanog dana bilo je vrijeme za krenuti prema svom geru. Tijekom dana to sve izgleda divno, krasno i šarmantno.

Onog trenutka kad sunce zađe za obzor temperatura drastično padne i spavate, ako ste sretni na nekih -1°C (sretni jer temperatura tamo zna zimi pasti i do -60°C). Gerovi kao imaju izolaciju, krevet ima dosta prekrivača, a čak u sredini imate i peć na drva. Sve to padne u vodu onog trenutka kad se vatra ugasi jer peć zapravo nije peć nego donji dio odrezane bačve s improviziranim dimnjakom koji prolazi kroz rupu u krovu i ta rupa je šira od samog dimnjaka valjda da dim može izići pa ono malo topline što se stvori dok drva gore brzo izvjetri kroz sve rupe i šupljine. Iz toga je sasvim jasno da nije lako naspavati se pa sam se budio 3 puta nanovo zapaliti peć, a u glavi mi je prolazila lekcija iz kemije o tome je li opasan CO ili CO2.

No dobro, noć je prošla, sunce je izašlo i sve je opet bilo lijepo u zemlji Mongoliji.

Nakon još malo zujanja po parku bilo je vrijeme za krenuti prema glavnom gradu koji je realno i jedini grad jer Mongolija je država koja je 25 puta veća, a ima pola milijuna ljudi manje nego Hrvatska. Od tih 3 i nešto milijuna ljudi, polovina živi u Ulaanbaataru.

Sam UB je grad koji vas sigurno neće pretjerano impresionirati na prvu. Ono što odmah skužite je utjecaj Sovjetskog saveza u arhitekturi pa ćete vidjeti primjerke brutalizma na djelu kroz goleme stambene komplekse. Ponekad sam imao dojam da sam otputovao 7.000 km istočno i 25 godina unatrag. Ipak, to ne znači da nećete naletjeti na skrivene ljepote i čudne ostatke iz nekih drugih vremena.

Ljudi su dosta pristojni, čak nekako povučeni te po manirima više pripadaju Europljanima nego Azijatima. Ipak ima jedna stvar koja ih veže uz Aziju, a to su karaoke. Obožavaju ih i na svakom uglu imate karaoke bar. Hrana mi je zaista fenomenalna i sve se bazira na mesu. Na 3,5 milijuna ljudi imaju 70 milijuna grla stoke.

Sutra ujutro krećem na solo četverodnevni road trip po pustinji Gobi u klasičnom sistemu “tko preživi pričat će”.

Nakon Terelja manja briga mi je vožnja u nepoznatom bez signala, ljudi, struje te ikakve infrastrukture koliko se grozim činjenici da ću provest 4 noći u gerovima.

Foto galerija – TERELJ I ULAANBAATAR

ROAD TRIP – PUSTINJA GOBI

Od Ulaanbaatara do Dalanzadgada, zadnjeg većeg grada prije pustinje Gobi je relativno monotonih 8 sati vožnje. U tih cca. 600 km ćete naići na pokoje naselje opremljeno malim dućanom, benzinskom pumpom i lokalcima koji prodaju mlijeko od deve. Naravno, morao sam ga probati, ali me nimalo nije impresioniralo. Jako je kiselog okusa dok je teksturom nešto između mlijeka i jogurta. Začudo, u blizini tih naselja ima signala pa sam se mogao javljati doma. Cesta je relativno OK, osim što trebate paziti na rupe koje bi mogle ozbiljno oštetiti auto.

Prolazeći tim golemim praznim prostorom, ne možete se oteti dojmu kako smo samo jedna mala točkica u vremenu i prostoru bez koje i s kojom bi zemlja savršeno dobro funkcionirala dok mi sami sebi pridajemo toliku važnost.

Vožnja tog dana je završila u nomadskom naselju gdje sam večerao s drugim putnicima namjernicima. Takvi “meeting points” su uvijek zanimljivi jer upoznate ljude iz svakakvih dijelova svijeta, svi sa svojim vlastitim pozadinama, razlozima putovanja i iskustvima dok je atmosfera na takvim mjestima uvijek nekako pozitivna.

Noć u geru je bilo puno toplija nego u prvom, ali je krevet bio toliko tvrd da sam slobodno mogao spavati i na podu.

Ujutro me dočekala uporna kišica koja je prilično snizila temperaturu, a na rasporedu mi je bio treking u ledeni kanjon. Makadam do početne točke je bio u prilično lošem stanju, ali Toyota ga je uspješno savladala. Sam treking nije pretjerano naporan, ali ga je kiša učinila puno neugodnijim.

Inače, ova godina je najkišnija u Gobiju u posljednjih 60 godina.

Sljedeća postaja je Khongor pješčana dina do koje vodi 200 kilometara makadama.

Kiša je toliko uništila put da sam se morao nekoliko puta vraćati u tražiti alternativu što je produljilo ovu vožnju na gotovo 6 sati. Ali… sve je to dio avanture.

Postojao je i alternativni put koji je navodno u boljem stanju, ali ga lokalci ne preporučuju strancima jer na njemu postoje područja živog pijeska tako da sam ga definitivno htio zaobići.

Nakon kišnog i hladnog dana iduće jutro me dočekalo toplo sunce, odnosno idealni uvjeti za obilazak i uspon na Khongor pješčanu dinu, najvišu u pustinji Gobi. Tko je bio na ijednoj pješčanoj dini će znati koliko energije je iziskivalo penjanje na 300 metarski vrh. Na svaki metar prema gore vas pijesak povuče bar pola metra niže. Ipak, nakon sat vremena sam se našao na vrhu s kojeg vam se pruža nestvaran pogled na planine s jedne strane i stepe s druge. Uvijek kad se nađem usred pustinje me prožme neki osjećaj potpune slobode.

Nakon pustinje bilo je vrijeme za posjetu Flaming hills brdu koje pred zalazak sunca izgleda nestvarno goruće crvene boje. Tu sam prespavao noć jer sam htio otići i do jednog od najvećih nalazišta fosila dinosaura na svijetu. Potpuno slobodno možete kopati i uz pomoć stučnjaka pronaći male komadiće kosti tih jurskih zvijeri pa ću iz Mongolije ponijeti zbilja jedinstven suvenir.

Zadnja etapa ovog road tripa jugom Mongolije je na putu prema Ulaanbaataru gdje ću vidjeti Bijele stupe.

Što se tiče same vožnje, u ovih 5 dana sam napravio 1.500 kilometara od čega veliku većinu po off road terenu, ali vožnja po stepama nije pretjerano zahtjevna. Zamislite da vozite na nogometnom terenu veličine stotine i stotine kvadratnih kilometara. Realno, cijelo vrijeme vozite po livadi, a putokazi su vam utabana trava od vozila koji su prošli tim putem nekad prije vas. Jedino treba paziti na blatne klinove koji znaju zanijeti auto i odrone koje podzemne rijeke znaju stvoriti.

U ovih 5 dana sam imao priliku iskusiti teški život nomada, smijati se s njima, otkriti njihov način života, hranu kao i sve tegobe s kojima se susreću oko stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo, voziti se stotinama kilometara u nekom vakumu bez da vidite živo biće.

Fun fact vezan za hranu… Nomadi jedu samo odrasle životinje poput ovčetine i groze se činjenici da zapadnjaci jedu janjetinu. U Mongoliji se to smatra kršenjem tradicije do te mjere da ne pričaju s pripadnicima plemena za koje saznaju da jedu mlade životinje.

Sad se veselim toplom tušu u hotelu i već u sutra počinje drugi dio avanture po Kini.

Fotogalerija – ROAD TRIP – PUSTINJA GOBI

PEKING I VELIKI ZID

Kako uopće krenuti s ovom pričom… Možda najbolje s predrasudom s kojom sam stigao u Kinu, a ta je da je rigidna, puna pravila, nadzora i sličnog. Sve je to palo u vodu prvog dana kad sam prošetao glavnim gradom. Zapravo su Kinezi jako druželjubivi i za izostanak bližeg kontakta s njima je kriva ponajviše jezična barijera. Policija je sveprisutna, ali je nekako nenametljiva, zapravo gotovo nevidljiva.

Dojma sam da zapravo više pate na birokraciju zbog birokracije same nego da se tu radi o nekoj brutalnoj kontroli pučanstva.

Sam Peking kao grad me na prvu oborio s nogu i taj osjećaj me nije napustio do odlaska iz njega. Možda je i najljepši velegrad koji sam posjetio i čini se kao fenomenalan grad za život. Unatoč velikom broju stanovnika promet je nevjerojatno tečan, ulice su čiste, ne osjećate nikakvu nervozu u zraku. Vozni park je gotovo u potpunosti elektrificiran i pomalo je smješno koliko je novonastalih domaćih brendova vozila.

Bicikli su na svakom koraku i rentanje je super jednostavno i zapravo su idealno prometalo za istraživanje grada.

Kinezi vole “jianzi”, a to je sport, osnosno ulična rekreacija kojom se bave svi, od najmlađih do najstarijih. Najlakše ga je opisati kao badminton koji se igra nogom. Jedna starija ekipa me pozvala da im se pridružim na partiju i moram priznat da zbilja zabavno.

Naravno, highlight ove posjete je Veliki zid odnosno kineski zid i upravo u blizini Pekinga se nalaze dva najočuvanija segmenta. Svakako bi svima preporučio odlazak na onaj dalji, Muntyan, jer ćete ga dijeliti s neusporedivo manje ljudi, što ovo iskustvo čini još posebnijim. Svojedobno je Mao Tse Tung rekao: Ako nisi dotaknuo zapadni i istočni dio zida, ne možeš se nazvati herojem. I nije bio u krivu.

Sam zid prelazi preko vrhova planine i da bi se mogli zvati herojem trebate se prvo popeti do njega iz podnožja, prohodati bezbrojne stepenice od kojih su neke s nagibom od 75 stupnjeva. Ukupno ćete za titulu heroja prohodati nekih 10.000 stepenica i ukupno prošetati oko 9 kilometara s usponom i silaskom do zida. Ali to je cijena možda najljepšeg trekinga na svijetu. Hodati po dijelu jedne od najfascinantnijih građevina koju je ljudska ruka napravila je iskustvo koje nikada neću zaboraviti. Originalni zid je bio dug nevjerojatnih 21.000 kilometara i građen je kroz tisuće godina. Da tu duljinu stavimo u opipljivu perspektivu… da povučete zid od najjužnije točke Afrike do najsjevernije točke Europe, zid bi bio dug 16.000 km, odnosno 5.000 km manje od Velikog zida.

Ostatak boravka u Pekingu sam iskoristio za znamenitosti u gradu i grad ih je prepun. Naravno, među njima prednjače Tiananmen trg i Zabranjeni grad. Prvi je podređen ikonografiji Mao Tse Tungu i komunističkoj partiji i naprosto je nevjerojatno koliko Kinezi štuju njegov lik i djelo. Vjerojatno se radi pomalo o indoktrinaciji ili kolektivnoj amneziji kad mogu tako jednostavno ignorirati i loše djelove njegove vladavine poput velike gladi usljed neuspješne agrarne reforme i “Velikog koraka naprijed”. No dobro…

Kad prođete trg i prođete kroz velika vrata i kao da ste ušli u portal u neki drugi svijet i neko drugo vrijeme. Zabranjeni grad je svojedobno bio rezidencija kraljeva i neki djelovi su stari i do 4.000 godina. Sačinjava ga ukupno 980 savršeno očuvanih i restauriranih građevina. Naprosto je nemoguće šetati tim ulicama i držati usta zatvorena od šoka i nevjerice. Izgubite sate i sate u šetnji tim neprocjenjivim dijelom povijesti.

Puno je još toga za vidjeti u gradu, ali ću spomenuti samo neke poput Nebeskog hrama, Zhengyangmen, Ljetne kraljevske palače, Laminog hrama i mnogih drugih.

Realno, mogao bi samo o Pekingu napisati seriju putopisa i staviti stotine slika.

Iako većinom nisu praktični vjernici, njihova misao je protkana filozofijom Konfucionizma, Taoizma i Budizma i dijelom su i te vrijednosti razlog zašto tako pažljivo čuvaju i poštuju svoju golemu povijest i zašto sam siguran na će ostati u sigurnim rukama i sada, kad se punom parom stvara nova, moderna Kina.

Put me dalje vodi u Xi’An gdje me čeka 8.000 vojnika od terakote.

Fotogalerija – PEKING I VELIKI ZID

UTVRDA, PLANINA I VJEČNA VOJSKA

Nakon Pekinga, put me nanio u Xi’An. Htio sam isprobati super brze vlakove tako da sam tu dionicu od 1.200 km odradio jureći iznad tračnica do brzine od 400 km/h i za takve udaljenosti je ovo savršen način prijevoza.

Prvi dojam nakon 23 milijunskog Pekinga o Xi’Anu je bio… ah kako se odmah vidi da je manji grad. Iako djeluje zbilja manji, svejedno je grad koji sa svojih 11 milijuna ljudi ima više stanovnika od recimo cijele Austrije.

Čim sam ušao u grad još jednom sam uvidio koliko Kinezi vole zidove pa je i Xi’An, nekadašnja prijestolnica Kine, opasan najvećim i najbolje očuvanim gradskim zidinama na svijetu. Ukupni opseg zida izgrađenog u petom stoljeću je 15 km i danas služi kao šetnica za brojne posjetitelje.

Osim Xi’Ana kao grada ovo područje me privuklo iz još dva dodatna razloga. Prvi je Huashan planina, 120 km udaljena od grada. To je jedna od 5 svetih planina u Kini. Treking na njenih 5 vrhova je bilo nešto što nisam mogao propustiti. Inicijalni plan je bio krenuti prvo na zapadni vrh pa dalje južni pa istočni i na kraju centralni i vratiti se preko sjevernog. Ipak, fortuna je imala druge planove. Naime ovaj treking se iz mnogo razloga smatra jednim od najopasnih na svijetu jer se zbog topografije planine realno stalno penjete po hridima. Zbog jakih udara vjetra je zatvorena ruta na zapadni vrh pa se sva sila penjača slila na sjevernu rutu. Gužva je bila golema jer čekate minibus da vas preveze do početne točke tako da sam na čekanju izgubio skoro 3 sata. Samim time mi se prozor za uspon na svih pet zatvorio jer da sam išao i do zapadnog vrha, ne bi stigao natrag prije noći.

Unatoč tome, pogled koji se pruža na vrtoglave litice ispod vas je zaista veličanstven. Tako sam se s 4 vrha ispod pojasa vratio natrag s pomalo pomješanim osjećajima.

Idući dan je bio rezerviran za jedno od najfascinantnijih arheoloških nalazišta u moderno vrijeme, vojnike od terakote.

Otkriveni su tek 1974 godine i još se i dan danas pronalaze novi tako da se konačni broj još ne zna. Ono što znamo je da je to bila grobnica Qina, vladara Kine koji je prvi ujedinio kineske provincije. Za života je dao napraviti vojsku od terakote u prirodnoj veličini da bi mogao vladati i nakon smrti. Ovaj mauzolej iz drugog stoljeća prije Krista krasi do sad iskopanih 8.000 vojnika i ono što je fascinantno je da baš svi imaju drugačiji oblik lica. Arheolozi i povjesničari vjeruju da su rađeni prema pravim vojnicima te čak imaju i rankove koji se prepoznaju po kapi i odori. Moram priznati da je pomalo jeziv osjećaj stajati pored tih nepomičnih replika ljudi koji dvije tisuće godina praznog pogleda čuvaju svog vladara.

Kad uđete u halu gdje su iskopani, koja je ujedno i muzej ne možete ostati ravnodušni. Jednostavno je fascinantna razina megalomanije i grandioznosti kod baš svega u Kini.

I dan danas ne mogu napraviti nešto manje pa tako od mjesta gdje uđete u kompleks mauzoleja imate gotovo 1,5 km hoda do muzeja. To je valjda tako kad imate gotovo neograničenu radnu snagu.

Unatoč tome, Kina me nastavlja oduševljavati na baš svakoj razini.

Nadam se da će tako biti i na zadnjoj postaji ove ture u Guilinu, malom gradu od 4,5 milijuna stanovnika čija je okolica poznata kao najfotogeničniji dio Kine.

Fotogalerija – UTVRDA, PLANINA I VJEČNA VOJSKA

ČAROLIJA SELA

Stigao sam tako i do posljednje stanice ove ture, grad Guilin na jugu Kine. Guilin mi je zapravo hub za posjetu okolnih ruralnih područja koje krase nestvarni prizori koji kao da ne pripadaju ovom svijetu i vremenu.

Riječno selo Yulonghe je mjesto gdje je vrijeme stalo. Način života i rada kao da pripadaju nekim davno izgubljenim vremenima. Omeđen je maglovitim krškim brdima što mu dodatno daje na bajkovitosti. Tamo sam posvjedočio tehnici ribarenja koristeći vrance, staroj 1.300 godina. Tako sam ustao u Guilinu u 2:30 ujutro da bi bio u Yulongheu oko 4:30 i uhvatio prve zrake sunca koje su stvarale savršeno ogledalo na mirnoj rijeci. Stari ribar kao da je uživao u pozornosti nas nekoliko znatiželjnika koji smo se našli na istom mjestu. Sjedeći na obali rijeke i gledajući ga, više od fotografije me dojmila jednostavnost i mir u životu tog starca koji je samo radio ono što radi čitav svoj život. Po povratku sam naletio na još jedan bajkoviti prizor seljaka s vodenim bivolom kako tumaraju preko starog kamenog mosta kroz rižina polja.

To je bila dobra uvertira za drugo jutro kad sam se zaputio u suprotni smjer, prema možda i najljepšim kaskadnim rižinim poljima. Nekih 2 ipo sata vožnje od Guilina se nalaze Longji terase koje su dom rižinim poljima zadnjih 700 godina. Izgubite gotovo cijeli dan šetajući i penjući se puteljcima prema vrhu brda s kojeg se pružaju nestvarni pogledi na valovite linije kaskada, zelenih i žutih kontura omeđenih brdima.

Riža se kao kultura u Kini spominje prvi put otprilike u isto vrijeme kad i sama Kina. Jedan Američki povjesničar je rekao da zabilježena povijest Kine seže 4.000 godina unatrag, a da je i tada već bila stara civilizacija. Zanimljivo je i kako se na neki način sprdaju s nama kad kažu da su naši ostaci povijesti stari 2 ili 3 tisuće godina i da su u obliku ostataka kamenih građevina dok su kod njih očuvani pisani dokumenti stariji od toga. Nekad zaboravljamo da je Kina zapravo najstarija kontinuirana civilizacija na svijetu. Još jedna crtica koju sam naučio tu i koja svjedoči o njihovoj povezanosti s prošlosti je činjenica da prosječni Kinez zna sve svoje pretke, tko su bili, čime su se bavili te gdje su pokopani, unazad bar 500 godina.

Mi Europljani često zaboravljamo da je kroz povijest, sve do industrijske revolucije Kina bila daleko naprednija od Europe. Sam Marco Polo kad se vratio u Veneciju pričao je o kompleksnim načinima navodnjavanja, korištenju novca kao sredstva plaćanja, strukturi vlasti što je sve u Europi tog doba bila potpuna nepoznanica. Da budem iskren, na dobrom su putu (u mnogim stvarima su već svjetlosnim godinama ispred) da budu opet napredniji od nas.

Baš prekjučer, 01.10. je počeo sedmodnevni državni praznik koji slavi 75 godišnjicu Nove Kine uspostavljene na čelu s Maom i komunističkom partijom 1949. godine. Pomalo smješno zvuči ta brojka 75 naspram tisućljeća svoje povijesti.

E, pa draga Kino, i nova i stara, hvala ti na svim nezaboravnim iskustvima i prizorima. Želim ti sretan Novi rođendan te da i dalje brižno paziš i čuvaš sve ono lijepo što nam Stara Kina daje.

Ukoliko je i vas zainteresirala tura poput ove i treba vam pomoć oko organizacije puta ili informacije slobodno mi se obratite putem Facebooka ili Instagrama.

Fotogalerija – ČAROLIJA SELA