Druga strana putovanja (2. dio)

Nastavljamo u istom tonu – prikazom opaženih ili doživljenih nesavršenosti na „savršenim“ putovanjima. Prvi do možete pročitati OVDJE.

Autor teksta: Lea Bijač

Njemačka

Oktoberfest ima moć zbunjivanja. Za razliku od June i July, za koje još uvijek valja dodatno provjeriti jesu li šesti ili sedmi mjesec, October nema ni prethodnika ni sljedbenika koji počinju slovom o, štoviše, jedini je takav, i to, meni, silno olakšava situaciju. No, najveće narodno veselje u Njemačkoj većinskim se dijelom ipak održava tijekom – rujna. Malo pivo ono je od pola litre, veliko od litre, a malo rujansko pivo košta kao otprilike 3 naša cjelogodišnja veća. Zrakom od jutra odjekuju cika, radost, veselje i promili, muškarci oblače lederhose, a većina mladih djevojaka svake godine kupuje ili iznajmljuje nove dirndl haljine. Do stola se u šatoru, ako nema rezervacije, mirnim putem dolazi nikako ili teško, i obavezno uključuje višesatno stajanje u redu s konkurentima istih ambicija.

Munchen je spreman za Oktoberfest. I u restoranu smještajnih kapaciteta za 500 osoba, a 80%-tne popunjenosti, hrana stiže za šest minuta. Završavala sam svoju polako pečenu svinjetinu s velikom knedlom od krumpira, kad sam za stolom nekoliko metara dalje od našeg začula blago komešanje malo viših frekvencija. Njega je obrubljivala grupa od 8 mladih Japanaca. Sedmero njih gledalo je, u iščekivanju – Osmu, buckastu djevojku kratke crne kose pozicioniranu uz rub prolaza. I, što su čekali, brzo su dočekali. Osma je u vrevi objekta za vrijeme ručka djelomično povratila po svojem krilu, a djelomično po malom prolazu koji je dijelio dva stola. Potom ju je gravitacija prizvala bočno pa je počela s kretnjama koje su ukazivale na to da će pasti. Prije nje pala je čaša i razbila se, iako je novonastali sadržaj lagano ublažio pad. A potom se na sve to prevalila i sama Osma. Po završetku predstave, svi su njezini prijatelji ostali nepomično kazališno sjediti. Neokrznutu Osmu pridigla je okretna konobarica, pa hitro sanirala štetu na pločniku terase. Munchen je uistinu spreman za Oktoberfest; spremniji no ponekad konobarica za poslužiti hladno piće pred kraj vremena u lokalnoj birtiji. Knedle u tanjurima nas gostiju evoluirale su u knedle u grlu te tamo još neko vrijeme i ostale.

Pouka priče: Bog čuva pijance, a prijatelji ponekad mogu biti b… Pa Bog onda valjda čuva i njih.

Kenija-Tanzanija-Hrvatska

Uživala sam. U Masai Mari i Amboseliju u Keniji, pa i u Ngorongorou, Serengetiju i na Zanzibaru u Tanzaniji. U 12 dana vidjeli smo sve i doživjeli svašta; nisu mi te dane dugo očekivanog raja kvarili ni probavni problemi, ni ičim vanjskim izazvane sve brojnije modrice po tijelu, ni raskošno krvarenja iz nosa. Zaljubljena. Bila sam cijelo to vrijeme zaljubljena.

Pri za mene izrazito tužnom povratku u realnost, već isti dan po slijetanju na Franju Tuđmana, našla sam se u učionici Sjevera. Kolege sam pozdravila s: „Jambo!“, a jedan me od njih, inače mi najdraži i najegzotičniji, kojega Afrika i nije osobito zanimala, odvukao odmah na relevantno misto, gdje smo svaki zabranjeno zapalili po jednu cigaretu.

Već uvečer gorjela sam od temperature. Danima sam se vukla od hitne pomoći, preko odjela Gastroenterologije u Koprivnici, do konačnog smještanja na zagrebački odjel Gastroenterologije, gdje sam trošni sobičak s kupaonicom veličine dva i pol ista ta trošna sobička, i, pokazat će se, nadolazećih mjesec i koji dan, dijelila s još tri stalne pacijentice. S obzirom na simptome nisam pripadala ondje, no samo je tamo postojala slobodna postelja za prihvat nove pacijentice.

Hladnjikava, prava zimska vanjska temperatura kosila se s mojom, koja uporno nije popuštala, baš kao i nikad mučnije glavobolje, zbog kojih često, unatoč prisutnom umoru, nisam mogla zaspati. Pomagale mi nisu ni kolegice iz nužnosti, koje su kao pravi, barem 100 kilograma teški muži, skladno hrkale u tercetu. Kako su tijekom dana patile, bilo mi je drago da noći provode u odmoru i nisam im to zamjerala. Ipak, očajnički sam trebala crnilo, mir i tišinu, a kako mi dane okolnosti to nisu pružale, nerijetko bih, već spretno vukući infuziju za sobom, putopisno dolazila u pet metara udaljeni, ipak kao Las Vegas osvijetljeni hodnik, gdje bih se smještala na niskoj drvenoj klupi bez rubova i pokušavala usnuti. Neke su mi medicinske sestre za tadašnje pojmove taj luksuz dopuštale, a neke me, čim bi otkrile moju aktivnost, momentalno gonile natrag u sobu.

Kad već u uznapredovaloj fazi i s gotovo iscrpljenim mogućnostima bolnice na rutinskom pregledu nisam bila u fizičkoj mogućnosti bradom dotaknuti prsni koš, dijagnoza se, s prvotnih sumnji na malariju, žutu groznicu i bolest spavanja, rapidno počela okretati ka virusnom meningitisu. Nakon punkcije između dva kralješka, on je bivao i službeno potvrđen.

„Jesi ti ona šta se vratila iz Afrike, s meningitisom?“ potajno me, tiho, pitao mladi budući liječnik prije svog ispita, kad je na temelju simptoma morao pravilno dijagnosticirati bolesti nas pacijenata.

Nekoliko tjedana prije…

Pripreme za putovanje u Keniju i Tanzaniju u vlastitom aranžmanu, za zemlje u koje sam već i prije posjeta bivala zaljubljena, smještene inače na istočnom dijelu ljubljene mi Afrike, neposredno ispod ekvatora, bile su iznenađujuće i neuobičajeno kratke, ali, kao i uvijek, vrlo temeljite. Osim onih već nam uobičajenih, tog smo se puta, primorani, dodatno cijepili cjepivom protiv žute groznice, čija nam je potvrda uopće omogućavala prelazak kenijsko-tanzanijske granice.

Nakon konciznog telefonskog poziva, našli smo se oboje visoko podignutih rukava u bolnici, gdje smo kratko popričali s liječnikom, a nakon čega nam je za to predviđena medicinska sestra u tijela ubrizgala ono što mi je, između ostalog, omogućilo najdraže putovanje života. „Doviđenja!“ uzviknula sam radosno na odlasku, iako znajući da ni njega ni nju više nikada neću vidjeti. Prvo Kenija, a onda i Tanzanija, svakom su mi sekundom bivale sve opipljivije.

Pouka priče: Ići na cijepljenje protiv žute groznice pritom težeći malo manje od 50 kilograma možda ipak nije najbistrija ideja.