„Vau, bila si svugdje, vidjela cijeli svijet, blago tebi ili blago ti se!“ govore mi često, ljudi neznani i znani. Na temelju fotografija, a u koje, inače, važno je u ovom kontekstu napomenuti, ulažem vrlo često zavidnu količinu truda, isti ti ljudi neznani i znani moja putovanja percipiraju kao blistava, glamurozna, luksuzna i besprijekorno savršena. Iako savršenstvo kao takvo ne postoji, moja su putovanja ipak – savršena.

Autor teksta: Lea Bijač

Međutim, pojedini dijelovi te rečenice uopće nisu istiniti – nisam bila svugdje („brojim“ zasad 40 i poneku državu) i, sukladno toj računici, i ja kao nevješt matematičar zaključujem kako još uvijek nisam vidjela ni pola svijeta. U ponekim sam se pak situacijama, a od kojih ću vam samo neke izložiti u daljnjem tekstu, također zapitala: „Blago meni? Blago mi se?”

Ne vjerujte u potpunosti mom Instagramu. Pa čak ni Facebooku. TikTok ni ostale pomodarije nemam. Za njih sam ipak prestara.

Vijetnam i Kambodža

Na stranu sad hramovi i ljepote Vijetnama i Kambodže. Pričajmo malo o „mojoj“.

Crveno nalakiranih noktiju i svježe obojane kose, mislila sam tada, a sada tragično uviđam da je više parila žuta, zaputila sam se, zajedno s tatom, na dalek put; na put toliko dalek, da bi mi, ako je vjerovati Google Maps-u, trebalo 107 dana hoda da stignem na odredište. Pa, živjeli avioni!

Po slijetanju u vijetnamski Ho Chi Minh City uslijedila je još jedna beskrajno duga i dosadna procedura graničnih formalnosti, a koja je tada uključivala i popunjavanje formulara za izdavanje viza. Pisano rukom, pisano penkalom. Ili nalivperom. Samo olovkom ne. Ok, i u kofer i u legendarni crveni ruksak koji je bio na svim kontinentima utrpala sam sve – podosta odjevnih predmeta, češalj, šampon, regenerator i ostale higijenske potrepštine, peglu za kosu, figaro za kosu, ali… ne i penkalo. Ne imajući svoje, najbližu osobu do sebe stoga sam zamolila za jedno, a ona mi, to jest on, molbu i uslišao. Taj će se slučajan odabir, barem za mene, pokazati vjerojatno najgorim mogućim. 1/1. On je volio putovati svijetom i bio je to, zaključila sam ubrzo, naš jedini zajednički interes. Osobito se ponosio, a što sam saznala u jednoj od naših beskrajno dugih i dosadnih konverzacija, ne samo platonskom vezom s kubanskom sobaricom, koju je upoznao i ljubio na Kubi, vjerojatno dobrano pod utjecajem ruma. 

„Ludo sam se zaljubio u tebe. Ti si najljepša žena koju sam ikad vidio”, rekao mi je pateći Werther, tamo negdje, usred divljine grada, a ja posumnjala u stabilnost veze s Kubankom, ali se i, barem unutar sebe, smijala na maločas izjavljenu rečenicu. Ako negdje nisam bila lijepa, nisam to bila ni u Vijetnamu, a kamoli tek ne u Kambodži (što je putovanje više odmicalo, volja i želja za dotjerivanjem kopnile su). Zbog paklenih temperatura i gotovo uvijek 100-postotne vlage u zraku, ono žutilo što sam imala na glavi još me više zastrašivalo, a prvotno crveni lak gubio na sjaju.

Kad sam hodala, Werther me pratio. Kad sam sjedila, sjedio je i Werther. Kad sam zbog nesretne ljubavi udaljene 107 dana hoda plakala u restoranu Vijetnama, Werther me tješio nadajući se da će on postati the one. Kad sam se vozila Mekongom u tradicionalnom čamcu, Werther me pogladio po ruci. Kad sam na stepenicama zadovoljavala zov nikotina, Werther me pokušao poljubiti i odvesti u krevet. Gradacija i kulminacija samo takve. Ni vrelo ulje pomiješano s vodom nije prštalo koliko tada od bijesa i ljutnje ja. Dotad relativno fina i pristojna, Werthera sam poslala u rodno mu mjesto i, prijeteći mu skandalom pred cijelim autobusom (na mikrofon), zabranila daljnju interakciju ili bilo kakvu povezanost sa mnom.

Kako uporni Werther nije odustajao, u jednom sam trenutku sve priznala tati, koji je u etnološkom muzeju, sjećam se kao da je maločas bilo, s Wertherom obavio muški razgovor i dodatno zatražio njegov fotoaparat, s kojeg je obrisao sve fotografije na kojima je bivao moj lik. Ostalo mu je tek nekoliko fotki hramova i zalazaka sunca.

Update: Razlika u našoj dobi iznosila je 48 godina. Petica za pokušaj!

Pouka priče: Uvijek sa sobom imajte penkalo.

Tajland

Putovanje na Tajland odigralo se svega par mjeseci prije pojave prvog vala koronavirusa. Taxi etapa od Koprivnice do Zagreba prošla je uobičajeno, dosadno i zamorno, baš kao i daljnji let od Zagreba do Dohe, gdje smo presjedali za konačni cilj barem tog puta, Bangkok. Highlight u vidu ručka/večere (kako se obroci uopće definiraju 11 kilometara unutar neba?) već je prošao, sve novine bile pročitane, svi letci prelistani, sve priče ispričane, kad me, pomalo već i od dosade snenu, prenula buka tri ili četiri reda unazad. Čuvši komešanje, refleksno sam okrenula glavu iza sebe i prvi put u životu svjedočila MMA priredbi uživo – šake arogantnog muškarca u kasnim 50-ima sjedale su ravno na lice mladog Nijemca, koji mu je na engleskom samo verbalno uzvraćao: “You’re 60 years old! What do you want from me?!” Svađa, i ne samo svađa, već i fizički sukob, tamo negdje, navodno su izbili jer je mlađi ispruženim nogama prepriječio starijemu put prema wc-u, i trajali sve dok ih gorostas iz reda ispred nije razdvojio, i kao, doimalo se, vrli psiholog, umirio. Avionski je Conor McGregor ipak završio, premješten od strane uplašenih stjuardesa, još nekoliko redova naprijed, gotovo nagrađen sjedalom u business klasi, a je li u konačnici stigao na wc, nikad, ni vi, ni ja nećemo saznati.

Update: Zavađeni dvojac po slijetanju u Bangkok nije dočekala tajlandska, a ni kakva druga policija.

Vjerujem da bi i moj suputnik puno lakše podnio udarac negoli izljev ljubavi što ga je, našu zadnju večer na Tajlandu, a zapravo na Bangla Road-u na otoku Phuketu, sasvim nespremnog snašao. Zajednički smo, uz još ocean ljudi, šetali, kad smo, zaintrigirani, zastali negdje na sredini avenije i kao publika sudjelovali u performansu mađioničara, otprilike 60-ogodišnjeg Tajlanđanina u kostimu kauboja. Karta ova, karta ona, pa ih nema, pa ih evo opet, levitirajući mobitel – ništa suviše posebno i ništa već prije neviđeno, kad se dogodilo ipak nešto suviše posebno. Od svih prisutnih, kauboj je u dio predstave prizvao mog tatu (ne iznenađuje me to, a posebice kad se sjetim da je za vrijeme mog srednjoškolskog obrazovanja bio proglašen najzgodnijim tatom u razredu) i, usred zabavljene mase – poljubio ga, onako, vidljivo sočno, u usta! Najzgodniji tata u razredu od šoka je problijedio, napustio mjesto radnje i prebacio ga na najbliži kafić, gdje je na eks strusio duplu votku, prvom dezinficirajući usta, a drugom, zbog doživljenog, utapajući tugu.

Update: Gledajući kasnije Banglu na YouTube-u, perifernim vidom spazili smo i našeg kauboja kako čarobira. Tata je odmah strusio votku.

Iskustvo Tajlanda trajalo je još izvjesno vrijeme, s početkom kraja tamo gdje je sve i krenulo – u avionu, za doma. Očito na Phuketu pojevši nešto krivo, svi smo se izmjenjivali u klaustrofobičnim toaletom i bez ikakve mogućnosti kontrole ili odgode na usta izbacivali ono čega više i nije bilo. Kući i vlastitoj kupaonici nikad se nismo više radovali, a intenzivno smo je rabili još barem tjedan dana. Ne mogavši se obuzdati od siline žeđi, pili smo vruću (u najboljem slučaju toplu) prokuhanu vodu, a vrhunac gastronomskog doživljaja predstavljala nam je tada prežgana juha koju nam je kuhala i prinosila baka. Moja baka toliko je vješta kuharica da je i nju učinila ukusnim spektaklom, s ipak pinkom Vegete. Nije mogla odoljeti.

Pouka priče: Ponekad biti najzgodniji tata u razredu nije poželjno. Prije putovanja na Tajland posebno se, vi muškarci, zapustite.